Kad mi ruke svoje sviješ oko vrata, ti si meni ljepša od sunca i zlata. No kad usne svoje prisloniš na moje, tisuće leptira u meni se roje. Sve ljubavi strune tad u meni diraš i na njima našu simfoniju sviraš. U tvom zagrljaju vr’jeme kanda stane, a trenutak svaki vječnost mi postane. Oko srca moga blaženstvo se vije, dok me ljubav tvoja sladostrašćem grije. Kao žarko sunce u jutarnjoj rosi ljubav naša blista, do neba me nosi.
© Ante Gune Čulina
© Agc-Poesie 2009-2022